Od sredine sedamdesetih do danas Pavličić s čijom se spisateljskom plodnošću može donekle uspoređivati samo Goran Tribuson njegov generacijski i poetički suputnik objavljuje iz godine u godinu vodeći uspješno i paralelnu sveučilišnu karijeru u kojoj dominira interes za pojedine aspekte teorije kao i za starija razdoblja hrvatske književnosti. Od početka osamdesetih s tim u vezi u njegove romane novele memoarsku prozu eseje i feljtone prodire opsesivni kompleks motiva koji bismo zajedničkim imenom mogli nazvati problematiziranje funkcije i smisla literarne tradicije i šire gledano našega cjelokupnoga odnosa prema povijesti.
